Pretpostavljala sam da će doći vrijeme kad će neki dio mog tijela otkazati poslušnost. To se dogodilo ove godine. Preko 30 godina aktivnog života i sporta bez mehaničkih ozljeda zapravo je izuzetno sretan ishod s obzirom na količinu aktivnosti i odabir zanimanja.

S koljenima nisam imala problema ni u najluđim fazama sporta i rekreacije. Povoljna građa koljena, jakost mišića koja je kombinacija genetike i treninga pogodovali su mom lokomotornom zdravlju. Ozljeda meniskusa se nije dogodila preko noći kao rezultat traume, već dugotrajnog prenaprezanja. Prema doktoru koji me operirao, tijelu nisam davala dovoljno vremena da se oporavi od aktivnosti. Prvi simptomi su krenuli prije nekoliko godina u vidu nelagode kod dubokog čučnja s opterećenjem, ali ništa značajno i ne uvijek. Nisam baš ni dizala veće težine u tolikoj mjeri da bi me smetalo. Također, imala sam ograničenje pokreta koljena u jednom ili dva položaja iz yoge koje sam izbacila iz rutine. Koljeno nije naticalo, 98% stvari sam mogla raditi bez ograničenja i boli, tako da nije bilo ni potrebe za intervencijom.

Posljednih godinu dana situacija se promijenila. Blaga nelagoda se pretvorila u veću nelagodu i veće ograničenje pokreta. To i dalje to nije bila alarmantna situacija, jer sam mogla iskontrolirati situaciju na način da izbjegavam dvije do tri vježbe koje su me smetale. Zapravo, istina je da sam imala važnijeg posla i većih problema s kojim sam se u tom trenutku bavila. Međutim, situacija je eskalirala u probadajuću bol u koljenu koja me počela buditi po noći. Po danu nije bilo strašno. Zanimljivo, u trčanju i nakon trčanja me koljeno nikad nije smetalo što je suprotno uobičajenim pretpostavkama okoline. Jedan lijepi sunčan dan, umorna i živčana od buđenja po noći, “pukao” mi je film i u rekordnom roku sam dogovorila MR koljena, privatno naravno.

Rezultati su pokazali rupturu meniskusa, mjesečaste struktura u koljenu koja služi kao amortizer (između ostalog). Generalno ništa strašno i mnogi to imaju. Svi aktivniji ljudi s godinama bar malo istroše koljeno, ili oba. Ako nema upale i boli, ne treba petljati po koljenu, samo redovito vježbati i jačat mišiće koju podupiru koljeno, ali ne pretjerivati jer  tjelovježba može imat i suprotan učinak. U mom slučaju, taj odlomljeni dio uzrokovao je bol zbog konstantnog napora, te nedostatka odmora i oporavka od treninga koje sam vodila.

Prva intervencija su bile injekcije PRP-a, krvne plazme bogate trombocitima. To je bilo privremeno rješenje koje je ugasilo požar, ali nije dugo trajalo. Nezgodno je to što u trenutku aktivnosti koja mi je opet isprovocirala bol, nisam apsolutno ništa osjetila, ni bol ni veliki napor. Bol je dobar alarm. Ako izostane, lako se zezneš. Postalo je jasno da će se to ponavljati, i ponovilo se, i svaki put je bilo sve gore. Prolongirane upale mogu stvoriti mnogo veći problem. Bol i simptome nikako ne treba ignorirati samo zato što i dalje većinu stvari možete obavljati i generalno dobro funkcionirati. Uzevši u obzir moju situaciju, stil života i nekoliko mišljenja stručnjaka – doktora, kolega trenera specijaliziranih za rehabilitaciju i fizioterapeuta, odlučila sam se na artroskopiju koljena i čišćenje odlomljenog dijela meniska. Čišćenje meniska nije neki dramatični i komplicirani zahvat. Naravno, uvijek postoji rizik da stvari pođu po krivu.

Priprema za operaciju je bila kao što će biti i nakon operacije oporavak kad vratim puni opseg pokreta u koljenu. Postepeno jačanje muskulature koja stabilizira koljeno. Što su mišići bolji i jači, to je brži oporavak od operacije i povratak svakodnevici. Snažni mišići oko koljena smanjuju i potencijalna oštećenja na ostale strukture u koljenu (hrskavica, ligamenti). Meni je ovo bila prava prilika da testiram na sebi ono što radim u praksi s klijentima. To je produbilo moje iskustvo i znanje o samom procesu, što me u jednu ruku i veselilo jer mislim da nema boljeg učitelja od iskustva.

Zašto pišem svoje iskustvo?

Činjenica je da veliki broj ljudski ima problem s koljenom ili ozljedu koljena koja se ili ignorira ili neadekvatno tretira. Sportašice u odnosu na sportaše imaju veći rizik za ozljede koljena. Razlog su građa tijela, hormoni, posljedično manja jakost mišića odnosno veća pokretljivost zglobova. Koincidencija ozljeđivanja koljena u ženskih sportašica je izrazito visoka već u pubertetskoj dobi. Što se tiče muške populacije, sigurno znaš nekoliko osoba koje su se ozljedile igrajući “mali balun”. Tko se nije ozlijedio do sada, velike su šanse da će uskoro. Izuzetak su oni koji rade na prevenciji, a takvih je malo do nimalo. Ovo su neki primjeri, ali svima je zajedničko nedostatak prevencije i neadekvatno liječenje ozljeda. Ako bol ili ozljeda nije dovoljno velika, uvijek imamo pametnijeg posla nego se baviti sanacijom. To je pogrešno! Što se prije uhvatiš u koštac s tim, veće su šanse za uspješni oporavak.

Veliki broj ozljeda se može sanirati i bez operacije, te ako se ista može izbjeći alternativnim rješenjima, onda je uvijek bolje sačuvati tijelo od toga. Ako iscrpiš sve mogućnosti i operacija je nužna, nije drama, dobro se informiraj i uhvati posla da što prije staneš na noge.