Prije otprilike osam godina prvi sam se put susrela s ovim pojmom u radu. Imala sam jednu klijenticu koja je dolazila na grupne programe. Pojavljivala bi se periodično, i svaki put u nekom drugom „izdanju“ – katkad svježija, katkad umornija, katkad s kojom kilom viška, a katkad bi cijela grupa oduševljeno komentirala kako se „ocidila“, misleći da je u pitanju neka nova čudotvorna dijeta, iako to njoj nije bilo pretjerano uzbudljivo s obzirom na ono što se skrivalo u pozadini.

Kroz razgovor sam saznala da su njezine oscilacije rezultat autoimune bolesti povezane s radom štitnjače. Kada bi se bolest aktivirala, simptomi i terapije onemogućili bi je da trenira dok se stanje ne stabilizira. U razgovoru o njezinoj borbi s bolešću spominjala je proces pronalaska prave terapije koja mora biti individualizirana, promjene u prehrani, vježbanje, izbjegavanje stresa i loših navika općenito.

Narednih godina primijetila sam da se sve češće spominju autoimune bolesti. Saznala sam da nekoliko mojih prijateljica i poznanica boluje od neke vrste autoimune bolesti, teže ili lakše. Imala sam priliku individualno raditi s nekoliko klijentica s autoimunom bolešću, čak i u aktivnim stanjima kada bi za njih uspjeh bio samo doći do dvorane. S druge strane, kada ih pogledate, ne biste ni primijetili razliku između njih i bilo kojeg drugog vježbača/ice u fazi mirovanja bolesti.

Iskreno, bilo mi je pomalo zastrašujuće jer u početku nisam imala ni znanja ni iskustva kako se postaviti prema tim osobama, pa sam se vodila informacijama koje su mi one pružale o svom stanju i zdravom logikom koja nalaže da tjelovježba treba pomagati ljudima da se bolje osjećaju.
Osnovna ideja od koje sam polazila bila je da u svakom dijelu treninga nema trenutaka boli i nelagode, da se inzistira na maksimalnoj preciznosti u tehničkoj izvedbi i kontinuiranoj komunikaciji. Često je to od mene zahtijevalo dodatne napore i improvizaciju. Iskreno, zahvalna sam na tom iskustvu jer mi je potaknulo kreativnost i vjerujem da sam stekla novu razinu senzibilnosti prema svim vježbačima.

U nastavku teksta podijelit ću svoje iskustvo iz nekoliko razloga:

• Veliki postotak ljudi, prije svega žena, boluje od autoimunih bolesti. Neke procjene spominju 3–8% populacije u Hrvatskoj, dok se u SAD-u spominju brojke i do 20%. To je mnogo!

• Da informiram i motiviram osobe koje boluju od autoimunih bolesti da redovito vježbaju, jer redovita umjerena tjelovježba pospješuje borbu protiv bolesti i unaprjeđuje kvalitetu života.

• Da informiram i trenere, apelirajući na veću dozu senzibilnosti i intuitivnosti prema vježbačima, uz naglasak da se u samom startu informiraju o zdravstvenom statusu i posebnim potrebama vježbača.

• Da ublažim ili otklonim eventualni strah kako u vježbača/icâ tako i u trenera od bolesti i vježbanja, jer takva stanja mogu biti zastrašujuća za obje strane.

Zamislite

Zamislite da se probudite natečeni i ukočeni, malaksali i tromi. Boli vas ustajanje iz kreveta, a kamoli bilo koja druga radnja – i još vježbanje. Najradije biste ležali i prespavali to razdoblje, ali život se događa – škola, posao, obitelj, društveni život. Mučite se s otvaranjem boce vode, kljukate se analgeticima i mjesecima borite s novim terapijama, moleći Boga da ovaj put djeluju.
Nije lako ostati pozitivan, motiviran i produktivan u takvom stanju. Nije lako mijenjati navike, okrenuti se novim zdravim rutinama i tjelovježbi, koja uistinu i dokazano može olakšati svakodnevicu osobama koje žive s autoimunom bolešću. Nama, zdravim ljudima, i to je teško.

OSOBNO ISKUSTVO

Moj rad s osobama koje boluju od autoimunih bolesti temeljio se, prije svega, na učenju o bolestima kroz iskustva vježbačica s kojima sam imala priliku raditi. Također, na internetu se može pronaći mnoštvo informacija o specifičnostima svake pojedine bolesti. Sretna koincidencija je što sam, zahvaljujući poznanstvu, imala priliku razgovarati i s medicinskom stručnjakinjom na tom području. Danas o tome i dalje učim, ali i manje griješim u radu.

Nadodala bih da se većina mog iskustva temelji na radu sa ženskom populacijom, iako autoimune bolesti pogađaju i muškarce – samo znatno rjeđe. Pristup u radu isti je, neovisno o spolu.

Nekoliko činjenica o autoimunim bolestima:

• Autoimune bolesti znače pretjeranu aktivnost imunološkog sustava koji napada vlastite stanice i organe.

• Oko 80% oboljelih čine žene.

• Postoji široka paleta autoimunih bolesti. Nerijetko osobe imaju simptome koji karakteriziraju više bolesti (bol u zglobovima, upale, temperatura, umor, osjećaj slabosti, promjene u metabolizmu, promjene na koži itd.), pa dijagnoza i pronalazak adekvatne terapije mogu biti dugotrajni procesi.

• Većina autoimunih bolesti ima genetsku podlogu, što ne znači da će se bolest i razviti.

• Okidači bolesti koje ne možemo kontrolirati su određene faze života koje karakteriziraju hormonalne promjene (pubertet, trudnoća, menopauza) ili trauma.
  Okidači na koje možemo utjecati vezani su uz naš životni stil – prehranu, razinu stresa i količinu kretanja.

• Upravo prehrana, kontrola stresa i tjelovježba ključne su strategije koje mogu pomoći u ublažavanju simptoma, kontroli bolesti i unaprjeđenju kvalitete života.
  Za većinu bolesnika autoimune bolesti su trajna stanja s kojima se moraju naučiti živjeti, a uspješnost u tome određuje i koliko će biti bolna i dugotrajna aktivna stanja bolesti.

STRES

U većini slučajeva aktivacija bolesti povezana je s emocionalnim ili fizičkim stresom.
Trening može biti okidač za razvoj bolesti!

Kontrola i redukcija stresa mogu se postići laganom do umjerenom tjelovježbom i vježbama disanja. Programi koji objedinjuju tjelovježbu s tehnikama disanja, poput pilatesa i joge, posebno su korisni u tom smislu. Nadalje, psihoterapija i bilo koja rutina koja vas usrećuje i smiruje korisne su za vaš imunološki sustav u borbi protiv bolesti.

PREHRANA

Neke autoimune bolesti zahtijevaju posebne režime prehrane koji isključuju određene namirnice (npr. dijabetes, Crohnova bolest) i/ili uključuju povećanu konzumaciju određenih namirnica.

Optimalno, prehrana bi trebala biti individualizirana i uzimati u obzir ne samo bolest, nego i dob, spol, sastav tijela, prehrambene navike i razinu aktivnosti. Stručna osoba koja vam može pomoći u odabiru ispravne prehrane je nutricionist ili dijetetičar.

Opće preporuke i iskustva bolesnika navode mediteransku prehranu kao korisnu za prevenciju razvoja brojnih bolesti, pa tako i autoimunih. U tom se smislu često spominje prehrana bazirana na biljkama, izbjegavanje glutena, mliječnih proizvoda i djelomično ili potpuno isključivanje crvenog mesa (posebno prerađevina).
Ne propagiram ništa izričito – svaka od ovih varijanti ima smisla, iako je laiku gotovo nemoguće razlikovati propagandu od provjerenih informacija.

Činjenica je da osobe s kompromitiranim imunitetom plaćaju višu cijenu za neadekvatnu prehranu (prerađevine, rafinirane šećere, loše masti i proteine, alkohol) i loše životne navike.
Također, „zdrava prehrana“ nije nužno optimalna i balansirana prehrana. U to sam se i sama uvjerila – iako se oduvijek hranim namirnicama koje spadaju pod „zdrave“, analiza nutricionistkinje pokazala je da moja prehrana nije bila optimalna za moje potrebe, jer sam bila u deficitu određenih mikro- i makronutrijenata.

TRENING

Kod provođenja treninga, bez obzira jeste li trener ili vježbač/ica koja živi s autoimunom bolešću, budite oprezni i umjereni.

Ako ste vježbač/ica – osluškujte svoje tijelo!
Ako ste trener/ica – osluškujte svog klijenta/icu!

Tjelovježba je oblik prevencije bolesti, jačanja imuniteta i terapije, čak i u aktivnim fazama autoimunih bolesti.
Pogrešan odabir treninga, volumena i intenziteta može aktivirati bolest i pogoršati simptome.
Načelno, potrebno je izbjegavati treninge visokog intenziteta i dugotrajna iscrpljivanja koja akutno slabe imunitet te mogu imati kontraefekt na osobe s kompromitiranim imunitetom.

Kako prepoznati koliko je dovoljno?

Pratite klijenta/icu – promatrajte kako reagira na trening. Konstantno komunicirajte. Propitkujte osjeća li nelagodu ili bol. Katkad riječi nisu dovoljne – dovoljno je malo bolje pogledati klijenta/icu.

Jedna od najčešćih autoimunih bolesti (s kojom osobno imam najviše iskustva) je reumatoidni artritis. Karakteriziraju ga natečenost i bol u zglobovima i mišićima, hipersenzibilnost tkiva, nedostatak jakosti te krutost mišića i zglobova.
U praksi to znači da neki uobičajeni položaji koji opterećuju određene zglobove (stopala, koljena, ručne zglobove itd.) neće biti ugodni toj osobi, što zahtijeva metodološki pristup i, po potrebi, modifikacije.

Imajte na umu da vam klijent/ica jedan dan može biti usporena i slaba, a drugi dan na razini profesionalnog sportaša. Oscilacije su tipične, a ne znak nekog bihevioralnog poremećaja.

Kako znati jeste li pretjerali?

Ako vam klijent/ica izlazi tromija iz dvorane nego što je došla – vjerojatno niste pogodili dozu.
Neka vas to ne demotivira! Događa se! To ne znači da ste loš trener/ica.
Važno je da greške nisu pravilo, već iznimka, da ih odgovorno prihvaćate i učite iz njih.
Također, osobitosti vježbača/ice mijenjaju se iz faze u fazu, pa ono što je funkcioniralo jučer, ne mora funkcionirati danas.

Načelno, trening bi se trebao odvijati u zoni komfora.
Ono što je izazovno jest razlikovati fizičku zonu komfora od psihičke. Idealno bi bilo da se to podudara, ali vodite računa da kronične bolesti često donose psihološka stanja koja vode ka izbjegavanju tjelovježbe, strahu od nje, demotiviranosti i odustajanju.
Događa se i suprotno – da, željni vježbanja i donekle euforični, vaši klijenti/ice traže više i jače.

ZAKLJUČAK

Recepta nema ni lakih rješenja!
Ako volite svoj posao i želite pomoći ljudima – na pravom ste putu. Klijenti/ice koji su i pacijenti/ce najzahvalnija su klijentela.
Neprocjenjiva je svaka pomoć koja čovjeku olakša život s bolešću. Trening uistinu čini razliku!

Ako ste osoba koja živi s autoimunom bolešću, savjetujem vam – ne odustajte od sebe i budite uporni na putu prema najboljoj verziji sebe!
Uvijek može biti gore, ali i bolje!