Ima jedna priča koju želim podijeliti s vama.

„Razmotrite priču o dvije sestre tinejdžerice prije 100 000 godina. Jednu ćemo nazvati Hug a drugu Gug.

Hug je vrlo sretna osoba. Svakodnevno radosno pjeva dok nosi vodu iz potoka u selo. Zastaje kako bi onjušila mirisne žute ruže. Zastaje kako bi slušala zvuk dječjeg smjeha. Ispunjenja je udivljenjem dok gleda narančaste i sive nijanse izlazećeg sunca. Opaža ono dobro u svim ljudima u selu.

Njezina sestra Gug je suprotnost. Sumnjičava je i paranoična te uvijek traži što nije u redu. Pokažite joj nešto dobro i ona će uvijek istanuti nedostatak. Kamo god se okrene, opaža problem. Primjećuje sve nesavršenosti suseljana. Dok nosi  vodu iz potoka u selo, drugi je izbjegavaju. Osim Hug koja u svima traći ono dobro pa tolerira Gugino društvo.

Jednog dana zaskoči ih gladan tigar koji se skrivao u travi. Gug, koja je uvijek spremna opaziti prijetnje, tigra opaža djelić sekunde prije Hug. Vrisne i počinje trčati samo nanosekundu prije no što je Hug ugledala tigra i potrčala. Tigar pojede Hug. Djevojčica nije doživjela ni pubertet. Gug produljuje vrstu i prenosi svoje gene opažanja prijetnje sljedećem naraštaju.

Pomnožite to s tisuću naraštaja od kojih je svaki još malo bolji od prethodnog u pronalaženju onoga lošeg. Sposobnost opažanja onoga što nije u redu u okruženju prirodna je selekcija do sada već izoštrila u fino umijeće. I tako stižemo do današnjeg vremena, do Vas i mene. Čak i kad apsolutno ništa nije pogrešno, špiljski mozak koji smo naslijedili od Gug pomno promatra obzor u potrazi za prijetnjom.

…

Iako su naši preci prije mnogo godina napustili savanu, većina nas i dalje previše usredotočeno traži ono što nije u redu oko nas.

…

Kad se probudite, mozak vas počne izluđivati zabrinutošću. Pa ipak, naš mozak se razvio upravo zbog tog zadatka. Kad se Gug probudila, morala je biti svjesna neprijateljskog okruženja od trenutka kad bi otvorila oči. Je li se koji tigar došuljao u špilju dok je spavala? Preživjela je ona neandertalka koja se probudila mrzovoljna, sumnjičava i paranoična. Njezina, sestra, koja se probudila sretna, zadovoljna i smirena, nije opazila malene znakove koji su činili razliku između života i smrti.

U današnje vrijeme, iako nema grabežljivaca, počinjemo se zabrinjavati čim se probudimo. Misli nam preplavljuju um. Brana se otvara i naš mozak počinje uzburkavati anksioznost. Anksiozne misli progutale su nas i prije nego što smo izašli započeti dan.

Mozak špiljskog čovjeka odnosi danak našem tijelu. Nakon osmogodišnjeg istraživanja u kojem su sudjelovale 68 222 odrasle osobe i čiji su rezultati objavljeni u publikaciji British Medical Journal, istraživači su ustanovili da čak i blaga anksioznost povećava rizik od smrti za 20 posto (Russ i sur., 2012).

U današnje vrijeme ubija nas upravo ona vještina koja je naše pretke održavala na životu – traženje onog lošeg te ignoriranje dobrog. Naš um je postao velika prijetnja našem preživljavanju. Mozak špiljskog čovjeka je smrtonosno stanje.“

Church D. (2018/2019), Um i materija, prev. A. Barlović, Zagreb: Planetopija