Dah je refleksna radnja o kojoj rijetko razmišljamo osim ako nemamo problem ili obavljamo neku intenzivniju aktivnost. Rađamo se s optimalnim obrascem disanja koji se mijenja uslijed odrastanja, starenja, životnog stila i okolinskih čimbenika.

Sve više istraživanja ukazuje na važnost ispravnog obrasca disanja, a opet, sve veći broj ljudi ima respiratorne probleme bez da iste prepoznaje budući da se oni često manifestiraju putem simptoma koje i ne povezujemo s disanjem: umor, slabost, stres, anksioznost, bolni sindromi (npr. bol u kralježnici), metabolički problemi i brojni drugi. Neki od simptoma lošeg disanja su zadržavanje daha, uzdisanje, začepljenost dišnih puteva, čujno disanje/hrkanje, disanje kroz usta u svakodnevnim aktivnostima,…

Disanje se može vježbati, ali nije učestala praksa kod ljudi. Nekome je to naporno i dosadno, nekome se kosi s religijskim uvjerenjima kada se disanje povezuje s yoga praksom, netko ne vjeruje u moć daha i učinkovitost disanja, ali svi vjeruju u sve kada su dovoljno očajni, boli ih i traže rješenja problema koji im narušavaju kvalitetu života.
Kroz godine bavljenja sportom i profesionalni rad, susrela sam se i primjenjivala brojne metode disanja i svaka je u nekom kontekstu učinkovita. Tehnike su brojne i ne služi svaka istoj svrsi. Ipak, svim tehnikama je zajedničko da uspostavljanjem kontrole daha, možemo kontrolirati brojne druge procese u tijelu.

U nastavku je moj primjer koji me motivirao da napišem ovaj tekst jer sam doživjela prekretnicu kad sam iznenadila samu sebe svojim uspjehom.

Jučer sam išla odraditi trening trčanja na Marjan, a kako sam bila kratka s vremenom, umjesto planiranih 8 km, morala sam skratiti na 5 km. Intuitivno mi je došlo da promijenim tehniku disanja tako da umjesto uobičajenog disanja nos-usta ili usta-usta dišem samo nos, i udah i izdah. Poučena prethodnim iskustvom i neuspjehom da na ovakav način izdržim više od 300 m, unaprijed sam si zadala cilj – probati izdržati minimalno 500 m do 1 km laganog trka. Rezultat me iznenadio. Odradila sam svih 5 km koristeći uz disanje na nos uz nekoliko iznimnih udaha na usta tijekom ispuhivanja nosa budući da u pravilu slinim dok trčim.

Pokazatelji koje pratim nakon svakog trčanja je tempo, srčana frekvencija (maksimalna i prosječna) i brzina oporavka frekvencije. Uzimam u obzir i subjektivni osjećaj mišićnog i respiratornog umora, te oporavka nakon. Tempo je bio malo brži od dosadašnjeg iako sam imala osjećaj da trčim sporije zbog lakoće koraka. Maksimalna frekvencija srca bila je 15-20 otkucaja niža, a prosječna frekvencija cca 10 otkucaja niža u odnosu na uobičajene pokazatelje. Tijekom trčanja nisam imaa uobičajen osjećaj težine i umora u nogama, što je inače moj najveći ograničavajući faktor kod trčanja. Nakon istrčane dionice, nastavila sam se oporavljati kroz udahe-izdahe na nos i unutar 1-2 min dišni parametri su se vratili na početne vrijednosti. Ograničavajuća okolnost je bila visoka razina vlage u zraku kao posljedica isparavanja tla nakon kiše.